Novosti‎ > ‎

Rimska konferencija - revalorizacija nenasilja

objavio 29. tra 2016. 01:34 Vjernici za mir

Treba li čovjek biti ateist pa da jasno vidi da nuklearno oružje nije kompatibilno s evanđeljem i katoličkom vjerom? Treba li biti agnostik pa da shvati da je svaki rat pogreška, da je laž jer razara ono što tvrdi da brani?

To su neke od provokativnih rečenica koje su se mogle čuti na Rimskoj konferenciji „Nenasilje i pravedan mir: doprinosi katoličkom razumijevanju i opredjeljenju za nenasilje“ koju su od 11.-13. travnja 2016. organizirali Papinsko vijeće za pravdu i mir Justitia et Pax i Međunarodni katolički pokret Pax Christi. Konferencija je okupila stotinjak sudionika i sudionica iz cijelog svijeta, žena podjednako kao i muškaraca, većinom praktično uključenih u izgradnju mira i zalaganje za ljudska prava. No osim bogatog aktivističkog iskustva sudionike i sudionice konferencije krasi i zavidna razina teorijske potkovanosti na području mirovne teorije, organizacije i obrazovanja. Na konferenciji su sudjelovali i renomirani stručnjaci za nenasilje poput filozofa Jeana Marie Mullera iz Francuske ili jedna od autorica najzanimljivijeg novijeg istraživanja o efikasnosti nenasilnog djelovanja Maria J. Stephan iz SAD-a. Članovi Justitia et Pax, klerici, svećenici i biskupi na razini institucije Crkve su važni za promociju nenasilnih strategija u djelovanju Katoličke crkve. Posebno bih istakla biskupa Bettazzia, koji kao jedan od posljednjih živućih biskupa s Drugog vatikanskog sabora pronosi duh tog sabora. Iz Hrvatske su na konferenciji sudjelovale Katarina Kruhonja  iz Osijeka i Ana Raffai iz Zagreba.

Najvažniji zaključci s ove konferencije sažeti su u rezoluciji čiji tekst se može naći na stranicama RAND-a. Nenasilje, za koje se rezolucija zalaže, treba „reaktivirati“ u djelovanju Katoličke crkve, ono nije inovacija nego vraćanje na izvor – iskustvo Prve crkve. Pretpostavka tog vraćanja je napuštanje koncepta „pravednog rata“ koji nije ostvario svoju svrhu da kontrolira rat, već ga je, upravo suprotno, često legitimirao. Nije to prvi učiteljski glas o nenasilju. Prvi papa koji je nenasilje istakao kao evanđeosku opciju bio je Benedikt XVI koji je 20. veljače 2007. izjavio da je evanđelje Magna carta nenasilja. 

Kojeg nenasilje? Sudionici/e ove konferencije zastupaju dva temeljna aspekta nenasilja: nenasilja pod vidom izgradnje odnosa i povjerenja i nenasilja koje je borba, koje provocira sukob kao način otpora nepravdi.

Mnogi sudionici, posebno svećenici i laici iz Afrike, koji žive desetljećima u neposrednom dodiru s nasiljem, naglašavali su koliko je važno graditi povjerenje i na dijalogu temeljiti nenasilne strategije. Potresno je slušati žrtve otmica da zagovaraju izgradnju povjerenja prema svakome, uključujući i prema svojim otmičarima. Svjedoče da ih je iz stanja životne ugroženosti izbavio upravo stav ljubavi za neprijatelja, koju su umjeli izraziti vodeći se primjerom Isusove ljudskosti. Umjeli su pokazati da sve ljude, uključujući i otmičare, smatraju svojom braćom, kao biskup jedan sudionik ih je nazvao svojim sinovima. Ttaj stav je izmamio ljudskost u njegovim otmičarima. Jednako tako su naglasili da ih je vodilo uvjerenje da među protivnicima ima pojedinaca spremnih na dijalog. Treba svaki put pokušati dijalog, koji često ne započinje s vođama  nego sa ženama ili sa žrtvama nasilja.

S druge strane, dio sudionika konferencije je isticao da je nenasilje više od odbijanja da se ne ubije i da sama osuda rata rat ne dokida. Nenasilje je alternativna strategija borbe protiv nepravde, strategija otpora i treba pružiti metode djelovanja. Dijalog često nije moguć u kontekstu društvene nepravde. Treba konstruirati sukob, pritisak kojem je cilj dijalog i pregovaranje. Nije dobro ograničiti se samo na dijalog, jednako tako je i pritisak sredstvo nenasilja.

Jedan od koraka koji uvodi u ostvarenje nenasilne alternative svakako je jasan prekid s konceptom pravednog rata. Na konferenciji je predloženo da se odustane od korištenja samog pojma „pravedan rat“ i da se razmisli o većoj zastupljenosti pojma nenasilje u obrazovanju. Istaknuto je značenje samog obrazovanja, posebno vjerskog odgoja za promociju nenasilja, no isto tako naglašeno da edukaciju treba pratiti nenasilna akcija, strategija djelovanja koja osim već spomenutog kreiranja sukoba uključuje civilnu neposlušnost radi postizanja ravnoteže snaga kao temeljne pretpostavke dijaloga. Konačno, potrebno je za implementaciju nenasilja ponuditi modele koji pokazuju da je strategija već negdje i  ostvarena.

Svijet je spreman čuti alternativu nenasilja, smatra Muller. Istraživanje Mariae J. Stephan pokazuje da je nenasilje strategija efikasnog djelovanja. Kao ključnu osobinu nenasilne strategije Maria J. Stephan je istakla  načelo participativnosti sviju u postizanju promjene. Pitanje vodilja u nenasilnom djelovanju glasi: Kakve osobe želimo postati nakon svog djelovanja? Cilj nenasilnog otpora nepravdi je probuditi ljudskost u svakom biću oslanjajući se na činjenicu da svako ljudsko biće traži da ga se vidi, čuje, voli. Praksa pokazuje da susret na temelju Isusove ljudskosti rezultira promjenom. Zagovornice i zagovornici nenasilja istaknuli su da je nenasilje svaki put izbor koji pak govori o tome tko je Bog u koga vjerujemo. Je li to Dieu des armees, ili je Dieu desarme (francuski se jednako čita, a znači Bog vojski ili razoružani Bog) kako u šali Muller skicira kao ortografsku pogrešku zbrku oko dopuštanja nasilja u kršćanskom kontekstu. Njegova teza vezana uz islam (on spominje sirijskog mislioca, J.Saida kao važnog sugovornika o nenasilju iz islamskog konteksta) glasi: valja promijeniti smjer abrogacije s obzirom na vrijeme nastanka svetog teksta,  budući da u islamskom tumačenju važnosti teksta vrijedi načelo prema kojem mlađi dijelovi Kur'ana imaju veću težinu od starijih. To načelo je nepovoljno za promociju nenasilja jer stariji kuranski tekstovi, koji su u pravilu skloniji nenasilnim strategijama djelovanja, bivaju zagušeni novijim tekstovima. Što se tiče kršćanske tradicije, valja prema Mulleru jasno prekinuti s tradicijom starozavjetnih tekstova kojima nije strano nasilje i s Bogom kao vrhovnim vojskovođom izabranog naroda.

Praksa društvenog djelovanja traži nove teologije i nove mirovne koncepte. Nova istraživanja zagovaraju napuštanje koncepta R2P (moralne obaveze, odgovornosti za obranu žrtve nasilja) jer preferiraju koncept asistencije, praćenja, prisutnosti uz žrtve da bi žrtve same rasle i osnažile se za otpor. Taj pristup potvrđuje iskustvo mirovnog aktivizma u kontekstu ekstremnog nasilja poput onog u Meksiku i Kolumbiji. Premda su razmjeri tih nasilja nezamislivo strašni, žrtve nasilja vide izlaz u nenasilnom otporu upravo zato što žele samo jedno, a to je zaustavljanje nasilja, nedvosmisleno i radikalno. Kolumbijanski isusovac Francesco tako objašnjava da usprkos masakra koji preživljavaju članovi njegove mirovne grupe, uspijeva uvjeriti svoje suborkinje i suborce da ustraju u nenasilnom otporu.

Snaga ove konferencije po našem sudu primarno su njeni sudionici/ce koji djeluju odlučno u izgradnji mira i okupili su se mijenjati paradigmu svoje moćne Crkve: od pravednog rata prema aktivnom nenasilju. Svojim aktivističkim entuzijazmom za nenasilje oni nastoje „zaraziti“ katolike širom svijeta. Tekst rezolucije ove konferencije je u tu svrhu konkretno, sredstvo djelovanja, povod za razgovore poglavito s institucionalnim dijelom Katoličke crkve. Očekujemo iz tih razgovora nenasilno iskustvo, bilo u obliku sukoba i protivljenja poruci konferencije ili na način izgradnje odnosa i razvijanja dijaloga.

Ana Raffai, RAND i inicijativa Vjernici za mir

Ċ
Vjernici za mir,
29. tra 2016. 01:34
ĉ
Vjernici za mir,
29. tra 2016. 01:34
Comments