Članci‎ > ‎

Azra Ibrahimović: Kur'an i islamska tradicija- paradigmatska mjesta otpora nacionalizmu i ksenofobiji

objavio 10. svi 2017. 00:34 Vjernici za mir   [ ažurirano 10. svi 2017. 00:35 ]
Kada  su  u  pitanju  društvene  anomalije;  nacionalizam  i  ksenofobija,  rekla  bih  da  vjernice  i vjernici danas idu u korak s vremenom. Iz pozicije reakcije čuje se naš šapat, iz pozicije akcije samo  blagi  šumovi.  Ni  svrstavanje na  stranu nacionalizma  i  ksenofobije  nije  strano  jednom vjerniku. E tu se već čuju jasniji glasovi. U sva tri slučaja (akcija, reakcija i svrstavanje) znak je 
da smo tu.  

Otkuda  vjernici  u  nacionalizmu,  ako  nacionalizam  definiramo  kao  ideologiju  koja  svijet  vidi zauvijek podijeljen na nacije te insistira na trajnoj razlici među njima, pri čemu su oni drugi uvijek lošiji?  

Otkuda  vjernici  u  ksenofobiji,  ako  je  ksenofobija  strah  od  stranaca,  iracionalna  mržnja  i nepovjerenje prema njima?  

Govorit  ću  o  nekoliko  segmenata  religije  i  nacionalizma  i  religije  i  ksenofobije;  njihovoj povezanosti, međusobnoj održivosti, oblicima u kojima se javljaju i s druge strane islamskom učenju, kroz tekst iz Kur'ana i islamsku tradiciju,  gdje možemo pronaći paradigmatska mjesta otpora nacionalizmu i ksenofobiji. 

I-Nacionalizam je prozvan i „novom religijom“ radi forme koja je sve sličnija religijskoj formi. Sa jakim emocijama, osjećajem strahopoštovanja, posebnim ritualima/ ceremonijama, blagdanima, „svetim objektima“, vjerom u vječnu prošlost i vječnu budućnost nacije i njenu besmrtnost.  U  našem  regionalnom  kontekstu  najvidljiviji  u  danima  sjećanja  na  ratna stradanja, u predizbornim kampanjama i u pokušajima da se zadrže trenutne pozicije političke moći. 

Muslimani u nacionalizmu mogu pronaći elemente grijeha prema Bogu (nevjerstva) – širka (u islamskoj terminologiji). Jednom od velikih grijeha. O tome govori i Kur'anski tekst: „Ima ljudi koji su umjesto Boga kumire prihvatili, vole ih kao što se Bog voli...“ (Al-Baqara, 165). Nacija je postala „vrhunsko biće“, a služenje Bogu zamijenjeno služenjem naciji. Ono što je u vjeri u ime Boga, to je u nacionalizmu u ime nacije.
 
II-Sličnost  između  religije  i  nacionalizma  u  načinu  društvenog  organiziranja,  kroz ličnu  identifikaciju  i  postavljanje  zahtjeva  prema  društvu.  Danas  je  nacionalna  pripadnost osnovni izvor i oblik socijalne i kulturološke identifikacije. Religija također služi za identifikaciju i  pripadnost  zajednici.  Kroz  zajednicu  artikulira  svoje  interese,  orijentaciju  i  aktivnosti.  Iz nacionalističkog diskursa od „drugih“ se očekuje da se asimiliraju. Često je religijski odgovor na  zahtjev  asimilacije  seperacija.  A  odgovor  bi  trebao  biti  integracija.  Najslikovitiji  primjer muslimana u Zapadnoj Evropi.  

Poticaj  muslimanima  na  međusobnu  interakciju  prihvatanja,  a  ne  isključivosti  nalaze  se  u riječima: „O ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se međusobno upoznali.“ (Al-Hudžurat, 13).  

I među samim muslimanima postoji netrpeljivost po nacionalnoj osnovi i podijeljenost prema pripadnosti  državi  iz  koje  dolaze.  Zaboravljaju  jednu  od  najvažnijih  poruka  Poslanika Muhameda na oprosnom hadžu (hodočašću): „O ljudi, vas je Bog stvorio od jednog pretka i svi potječete od Adema (Adama), a Adem je od zemlje stvoren. Kod Boga je najbolji onaj koji Ga je 
najviše svjestan. Nema prednosti arap nad nearapom, niti nearap nad arapom, niti bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim, osim po svojoj pobožnosti i moralnim vrednotama.“  

Islam se ne može poistovjećivati ni sa jednom nacijom, arapskom ili bilo kojom drugom; pa se teoretski ne bi moglo reći, da Arap ili Turčin ne može biti ko nije musliman; ili kod nas, da ne može biti  Bošnjak, ko  nije  musliman.  Istina,  islam  je  ušao  u  sastav  nacionalnih  kultura  svih islamskih naroda i ostavio svoj jak pečat tako da se taj pečat ne može iz njih izbrisati.  
 
III-Često se vjerski simboli, motivi i narativi manifestiraju kroz nacionalizam, nasilje i ratove  iz  potrebe  za  dominacijom,  teritorijalnom  kontrolom  ili  opravdavanjem  svega navedenog. Zloupotreba riječi Allahu ekber (Bog je najveći), prilikom činjenja najgorih dijela; ubistava  i  zaplašivanja,  nanošenja  bola  i  nepravde.  Ove  riječi  u  svom  pravom  značenju izgovara  musliman  onda  kada  sebe  podsjeća  da  ima  odgovornost  za  ono  što  čini,  za  svoje namjere i djela i da će se ipak vratiti Onome ko mu je povjerio emanet (brigu) za stanje na Zemlji. Ove riječi unose smirenost u srce vjernika; „...a kada se Allahovo ime spomene zaista 
se srca vjernika smiruju.“ Uznemiravajući druge, srce ne može osjetiti smiraj. 

Nasuprot  naciji,  u  islamu  postoji  nešto  što  se  zove  Umma  (zajednica  muslimana).  Identitet muslimana/ke je ono što predstavlja zajedničku odrednicu za pripadanje zajednici muslimana, a ne nacionalna i državna pripadnost. Na Zapadu postoji tendencija da se ova riječ tumači kao nacija i implicira se strah da će muslimani postati najjača nacija u Evropi.  
 
Nacionalizam ne šteti samo onim „drugim“ nego i nama samima. Bilo bi svrsishodnije umjesto pitanja „Kome pripadam?“ koristiti pitanje „Ko sam ja?“. Ono me može dovesti do susreta sa drugima i spoznaje sebe kroz taj susret, do mojih dubokih strahova i suočavanja s njima. Može me dovesti u stanje povjerenja i izvesti iz stanja straha. Danilo Kiš je govorio o tome da je nacionalizam, prije svega paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posljedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica 
gubljenja individualne svijesti. 

Ako  u  pozadini  nacionalizma  i  ksenofobije  stoji  strah,  onda  je  jedini  način  da  ga  se riješimo, da se s njim suočimo. Na mjesto straha može doći jedino povjerenje. Na ličnoj razini, povjerenje u sebe, na društvenoj razini, ukazati povjerenje drugima. 

Tu  dolazi  do  izražaja  odgovornost  svakoga  od  nas  za  postojanje  ovih  anomalija  u  društvu, koliko svako od nas bježi u svoj strah ili se suočava s njim. Koliko mi kao vjernici i vjernice vidimo sebe kao dio rješenja ovih problema, koliko smo spremni za susret sa drugima, gdje i kako se manifestira naša ljubav za bližnjega?. Da li nam trebaju priručnici koji govore o tome kako da volimo jedni druge. Primjer: „Praktični koraci kako voljeti muslimane“.  Namjerno  sam  pravila  razliku  između  pojma  religije  i  vjere.  Religiju  uzimajući  više  kao društvenu pojavu i institucionalizirano vjerovanje, a vjeru kao lično duboko duhovno iskustvo. Religija  ima  kapacitet  za  manipulaciju,  vjera  to  nema  niti  u  svojoj  osnovi  niti  u  pojavnom obliku. 
Ċ
Vjernici za mir,
10. svi 2017. 00:34
Comments