Članci‎ > ‎

Iguman Danilo Pavlović

objavio 9. svi 2017. 06:30 Vjernici za mir
Biblija i praksa/nauk Crkve obraćaju se cijelom svijetu kao katholikos(sveopći) kao vaseljenski otvoren; praksa kršćana taj smjer ne pokazuje nedvosmisleno; Koje temeljne putokaze nudi Sveto Pismo i nauk Crkve?  Gdje su glavni promašaji danas? U čemu leži uzrok slabosti prema nacionalizmu i ksenofobiji?

"Gospode hoceš li u ovo vrijeme uspostaviti Carstvo Izrailjevo“ (Dap 1,6)

Ovu recenicu su apostoli, uputili Hristu pred samo Njegovo uznošenje na nebo. Najbliži  učenici, svjedoci njegovih riječi, bezbrojnih čuda i dalje kao da se nalaze u nedoumici. Nalazim za shodno da upravo ovim riječima otpočnem razmišljanje na postavljenu temu. 

Hrišćanska pravoslavna teologija, temelji sa na blagovjesti, otkrivenju Boga ljudima objavljenog u Jevanđelju. Stoga, učenje Crkve nezamislivo je bez jevanđelske objave kao izvoru hrišćanske propovjedi svijetu. Mi hrišćani svoje vjerovanje ispovjedamo u Nikeo-carigradskom simbolu vjere,  gdje između ostalog kažemo kako vjerujemo u Hrista koji je „treći dan vaskrsao iz mrtvih“ i da će On ponovo doći „da sudi živima i mrtvima i da njegovom Carstvu neće biti kraja“. „Vjerujemo u jednu svetu sabornu (katoličansku, sveobuhvatnu) Crkvu, čekamo vaskrsenje mrtvih (svih ljudi) i život budućeg vijeka“. Kada su apostoli upitali Hrista da ih pouči kako da se mole, opet iz Jevanđeljksih zapisa znamo da je i njih a i sve nas naučio da se molimo ovako: „Oče naš koji si na nebesima da se sveti ime tvoje, da dodje Carstvo tvoje, da bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji, hljeb naš nasušni daj nam danas i oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim i ne uvedi nas u iskušenje nego nas izbavi od zloga“. Dakle temelj hrišćanskog vjerovanja je buduće vječno Carstvo nebesko. To nije samo doktrina vjere već vrijednost  kojom trebamo da živimo i molitveno da je isčekijemo.

Ako pak, analiziramo osnovnu temu Hristove propovjedi u toku tri godine njegovog javnog djelovanja vidjećemo da on svoje učenike i narod koji ga sluša, uči da on nije samo učitelj, da nije samo Sin Čovečiji, već Sin Božiji, drugo lice Svete Trojice, koji je blistanje slave Očeve, onaj koji od vječnosti postoji. Kada se navršila punoća vremena, On postaje čovjek i u svojoj ličnosti sjedinjuje dvije prirode Božansku i čovečansku. Potstaknut pak, isključivo ljubavlju prema čovjeku, svojim očovečenjem nas čini jednakim liku Slave Božije. Bezgranični i vječni Bog postaje u svemu jednak nama ljudima i time najvećim darom počastvuje čovjeka. Ono što u Jevanđelju neprestano naglašava je obećanje da će na kraju istorije, On ponovo doći da uspostavi Vječno Carstvo Izrailjevo. Hristos to propovjeda riječju, često u pričama i parabolama, a nerijetko jasno i nedvosmisleno. On to svjedoči mnogim čudima, iscjeljenjem bolesnika, istjerivanjem demona i vaskrsavanjem umrlih. Međutim shvatanje Carstva Izrailjevog kod njegovih učenika izaziva zabunu. Isus Hristos, Sin Božiji kada postaje čovjek on to čini u konkretnom istorijskom trenutku (u vremenu kada nastaje novo računanje vremena, novoj eri) on se radja u Vitlejemu u Judeji, začet je od Duha Svetog i Marije Djeve koja je iz Davidovog potomstva i jevrejskog je roda čime ni On nije izvan nacionalnog korpusa. Hristos je muškarac, Jevrejin koji ispunjava sva pravila koja podrazumjeva pripadnost toj naciji i to naciji koja sebe, ne bez razloga, smatra od Boga izabranim narodom. 

U osmi dan nakon rodjenja, njegova porodica ga obrezuje, u četrdeseti nose u hram radi prinošenja žrtve. Kao podraslo dijete odvode ga u hram a kasnije kao odraslog vidimo ga kako i sam u sinagogi čita i tumači pisma. Na svojoj poslednjoj večeri, kada ustanovljuje Evharistiju, Hristos to čini po svim pravilima obredne jevrejske večere. On sa učenicima slavi Pashu. Stoga je potpuno razumljivo da oni od njega očekuju oslobođenje jevrejskog naroda od rimskog ropstva pa kada im govori o Vječnom Carstvu oni to razumiju upravo u nacionalnom kontekstu.  Ali, Hristos ipak ne govori o tome.  Stojeći pred Pilatom predan od njegovih sunarodnika i svešteničkih poglavara jasno kaže „Carstvo moje nije od ovog svijeta; kad bi bilo od ovog svijeta carstvo moje, sluge moje bi se borile da ne budem predan Judejcima; ali carstvo moje nije odavde“ (Jov. 18, 36) 

Jevanđelje svjedoči kako on iako korektan u ispunjavanju religijske tradijicije judejstva Starog Zavjeta upotpunjuje je i daje joj novo značenje. On propovjeda Vječno Carstvo Izrailja ali pod tim podrazumijeva Novi Izrailj - Crkvu. 

Hristos izabira svoje učenike i učenice. To su ljudi različitih staleških grupa, od obrazovanih do ljudi najprostijih zanimanja (ribari), prezrenih profesija (carinici), oženjeni, samci, muškarci i žene. Tu su ljudi čvrstog karaktera ali i labilni, mladi i stari a često i prokaženi grešnici. On čini neuobičajene stvari. Na Jakovljevom bunaru razgovara sa samarjankom. Na ovaj način šokira svoje sunarodnike sa dvije stvari, time što on muškarac i učitelj razgovara sa ženom i još gore što je ona iz druugog njima neprijateljskog plemena Samrjana. Tema njihovog razgovora je između ostalog i to kakvog je ona bračnog stanja- ima li muža. Na jednom mjestu dovode mu ženu uhvaćenu u preljubi koja bi po dotadašnjem jevrejskom zakonu za taj grijeh trebala biti kamenovana. (Jn. 8,3-11) On izgovara čuvenu rečenicu, „ko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen“ i time ne samo da njoj ukazuje milost već grijeh žene izjednčava sa grijehom muškaraca, izvlači ženski rod ispod muške dominacije. Primetićemo i to da ni za jedan grijeh ili ljudsku slabost Hristos nema riječi osude osim za jedan a to je licemjerstvo. Najkritikovanija kategorija u Jevanđelju su licemjeri, fariseji i sveštenstvo. Djela pobožnosti i milosrđa po njegovoj preporuci uvijek moraju pratiti jedna drugu i ostati skrivene od ljudskog oka.

„Pazite da milostinju svoju ne činite pred ljudima da vas oni vide; inače platu nemate od Oca svog koji je na nebesima. Kada dakle daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kao što čine licemeri po sinagogama i po ulicama da ih ljudi hvale. Zaista vam kažem: primili su platu svoju. A ti kad činiš milostinju, da ne zna ljevica tvoja šta čini desnica tvoja.“ (Mt. 6. 1-4)

„A ti kad se moliš, uđi u klijet svoju, i zatvorivši vrata svoja, pomoli se Ocu svom koji je u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno, platiće tebi javno“.(Mt.6.6)

„A kad postite, ne budite žalosni kao licemeri; jer oni načine bleda lica svoja da ih vide ljudi gde poste. Zaista vam kažem da su primili platu svoju. A ti kad postiš, namaži glavu svoju, i lice svoje umij, da te ne vide ljudi gde postiš, nego Otac tvoj koji je u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno, platiće tebi javno“.(Mt. 6. 16-18)

O služenju potrebitima, gladnim i žednim, bolesnima i onima koji su u tamnicama Hristova poruka je nedvosmislena služiti njima jednako je kao služenje samom Bogu.
jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me;stranac bijah, i ne primiste me; nag bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne obiđoste me. Tada će Mu odgovoriti i oni govoreći: Gospode! Kad Te videsmo gladna ili žedna, ili stranca ili naga, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo Ti? Tada će im odgovoriti govoreći: Zaista vam kažem: kad ne učiniste jednom od ove moje male braće, ni meni ne učiniste. (Mt. 25. 42-45)

O jednakosti svih ljudi i naroda pred Bogom Hristos svjedoči time što u svojoj iskupiteljskoj misiji podnosi raspeće i smrt na krstu. On time oslobađa od ropstva grijehu i smrti sav rod ljudski. Hristovi sljedbenici, apostoli, nakon Njegove smrti, Vaskrsenja i Vaznesenja na nebo nastavljaju ovo učenje. Silaskom Duha Svetog na Pedesetnicu konstituisana je Crkva kao vječna organizacija ustanovljena na temelju jednakosti. Biblijska povijest o ovom događaju svjedoči kako su apostoli na praznik Pedesetnice sabrani u Jerusalimu dobili blagodatni dar Duha Svetoga koji se očitovao u tome da su oni počeli da govore različitim, do tada njima nepoznatim jezicima ali jezicima razumljivim ljudima različitih govornih područja koji su se tu našli. Simbolično, Hristova Božanska pouka a time pouka Crkve upućena je svim narodima ovoga svijeta. Apostol Pavle, najplodniji pisac među apostolima, u svojim poslanicama još delikatnije razrađuje temu jednakosti „Nema više Jevrejina ni Grka, roba ni slobodnoga, muškog ni ženskog, jer ste vi svi jedan čovjek u Hristu Isusu“ (Gal. 3, 28) 

U periodu prva tri vijeka, eri progona hrišćana, nad pripadnicima ove religijske grupacije vršena su strašna mučenja od strane Rimske Imperije. Bili su progonjeni, lažno optuživani, ubijani na različite načine i zvjerski mučeni. Poniženja i zlostavljana išla su dotle da su nerijetko bacani u arene razjarenim životinjama radi zabave okupljene mase naroda. Crkva se u svom osnivajućem periodu razvijala u teškim uslovima obespravljenosti njenih sljedbenika, upravo stoga su prvi Hrišćani bili zagovornici slobode i ljudskih prava. 

Kroz kasnija društvena uređenja Hrišćanska Crkva se razvija u različitim političkim i državnim kontekstima, nekada u simfoniji sa državom (Vizantijsko carstvo), nekada kao kao samostalna organizacija (Rimska Crkva)  moćna i suprotstavljena državama, nekad nezavisna ali vrlo često ugrožavana i vraćana u period njenog nastanka. Hrišćani (muškarci i žene) do danas stradaju samo zato što su to što jesu i što vjeruju na ovakav način. Sa osjećanjem tuge i krajnjeg bola gledamo slike sa ratom zaraćenih prostora na Istoku (Sirije na prvom mjestu), Hrišćane ali jednako i muslimane odsječenih glava, zapaljenih u svojim bogomoljama, i bezbrojne scene poput onih iz rimskih arena prva tri vijeka. Ovdje se nema šta reći osim strpljivo i sa povjerenjem u Boga uznositi molitve za spas ovih ljudi.

Crkva je dakle organizacija nesumljivo univerzalnog anacionalnog karaktera i to je jedino jevanđeljski potvrđena istina. Nažalost,  danas stvari ipak stoje drugačije a naročito kada su u pitanju države i crkve i vjerske zajednice našeg regiona. Od 19. vijeka, raspadom velikih imperija, Otomanske, Austro-ugarske, i u 20. Vijeku, Sovjetskog Saveza kao i Jugoslavije kod nas. Protekla dva rata a naročito rat devedestih ostavljaju velike rane u kojima se vjerske zajednice teško snalaze. Velike imperije svaka na svoj način objedinjavala je različite vjerske i etničke grupe i represivnim mjerama ugrožavala njihova osnovna prava. Crkve i vjerske zajednice ovog prostora silom prilika postale su nosioci i branitelji nacionalnog identiteta naroda u kojima su većinski. Tako da se danas kod nas gotovo bez izuzetka poistovećuje religijska i nacionalna pripadnost. 

Bogoslužbene propovjedi, poslanice, javna obraćanja vjerskih dostojanstvenika vrlo često za temu imaju upravo ovo, ugroženost nacije, recidive prošlosti, ratne zločine, a onda kao riješenje za očuvanje i uvećanje nacionalnog korpusa potstiču rađanje djece, porodice kao osnovne ćelije društva i očuvanje institucije braka. Svjedoci smo naraštajuće retorike nacionalne netrpeljivosti političara u Bosni i Hercegovini a naročito Hrvatskoj i Srbiji. Ovo je očigledno oprobani model za opstajanje na vlasti političara koji su tu ukotvljeni već dvije decenije. Ne čujemo kritiku od Crkvenih poglavara, onih koji za temelj svoga postojanja imaju Sveto Jevanđelje. Nameće se pitanje nismo li postali slični učenicima koji ne shvataju suštinu Hristove propovjedi? Uspostava Vječnog Carstva Izrailjevog izgleda da zbunjuje i danas!

Comments