Članci‎ > ‎

Jadranka Brnčić: Nacionalizam i ksenofobija u kontekstu religije i vjere

objavio 9. svi 2017. 06:39 Vjernici za mir   [ ažurirano 10. svi 2017. 00:29 ]
Poštovani i dragi sudionici skupa, 

moje izlaganje neće biti znanstvena ili stručna analiza. Premda nam one mogu dati uvide u problem kojim se bave, rijetko idu dalje od toga. Podijelit ću s vama radije osobna razmišljanja za koja se nadam da mogu biti poticajna za daljnja propitivanja, razgovor o iskustvima, iznalaženje putova nadilaženja prijepora te rad na sebi. Za  osobe,  bez  obzira  na  religijsku  ili  konfesionalnu  pripadnost,  čija  je  vjera iskustvo blizine Božje, a ne tek uvjerenje o Njegovu postojanju i djelovanju, jasno je: 
Bog je ponad i onkraj podjela među ljudima, stvorenjima Božjima.  
 
Pojmovi 
 
No, da bismo počeli razmišljati na koji način podjele iscijeliti i nadići, valja nam prvo razumjeti što pojmovi znače. 

Ovdje  spominjemo  četiri  pojma:  nacionalizam,  ksenofobija,  religija  i  vjera. Poznato  je  da  kroz  povijest  nisu  bili  trajno  jednoznačni.  I  danas  u  različitim kontekstima  mogu  imati  različite  konotacije.  A  evo  ukratko  o  značenjima  koja  im 
pridajemo u kontekstu naše teme: 
  1. za razliku od domoljublja kao osjećaju pripadnosti zemlji, kulturi, jeziku naroda gdje  smo  rođeni,  nacionalizam  je  ovdje  shvaćen  u  negativnom  smislu,  dakle,  s primjesama šovinizma, kao identifikacija s vlastitom nacijom kao važnijom, a često i vrednijom od svake druge osobne ili grupne identifikacije.  
  2.  ksenofobija  je jedno  od obilježja takva nacionalizma, a često i  njegov  uzrok. Riječi  je  o  strahu  od  stranaca,  od  ljudi  druge  nacije,  kulture,  religije.  Za  razliku  od gostoljubivosti koja je prihvaćanje drugih u njihovoj različitosti.
  3. premda  religija  zapravo  znači  povezanost  (lat.  religare  -  povezati)  čovjeka  s Bogom, ovdje ju razumijemo u uobičajenom smislu te riječi: kao povezanost ljudi koji dijele istu vjeru, uvjerenja, obrede i dogme, dakle, koji  pripadaju jednom religijskom sustavu. Religija poprima negativne konotacije onda kada pripadnici određene religije bivaju isključivima, odnosno smatraju da je njihova religija superiorna nad drugima te joj pristupaju fundamentalistički. 
  4. Vjeru  u  našem  kontekstu  smatramo  osobnim  odabirom,  ne  toliko  skupa uvjerenja o Bogu, koliko povjerenja u Njega, u Njegovo milosrđe i raspoloživost za čovjeka. Vjera je, dakle, iskustvo. I to iskustvo kakvo uključuje želju da mu svi ljudi bez  razlike  imaju  pristupa,  a  da  se  nikome  ne  nameće,  kakvo  se  kloni  pretjeranosti nacionalizma,  a  uključuje  domoljublje,  nije  ksenofobično,  nego  gostoljubivo,  ne prihvaća fundamentalizam, a poštuje sve religije. Vjera, budući nenasilna, transcendira nacionalizam, kao, na određen način, i religiju. Zapravo, svaki dualizam. 
Pokušat  ću  dalje  razmišljati  iz  svoje  osobne  vjere.  Možda  će  zvučati  kao 
filozofijska  utopija,  ali  jedino  utopija  može  uspostaviti  ravnotežu  s  ideologijom,  što 
nacionalizam, kao kulturološki, socijalni i politički konstrukt kolektivnoga identiteta, 
zapravo jest. 
 
Identitet i drugi 
 
Tko smo zapravo? Na čemu temeljimo naš višak vrijednosti u odnosu na druge? Na  naciji,  religiji,  moralnoj  ispravnosti,  zdravlju,  našim  zaslugama?  Dok  sve  to „imamo“,  borit  ćemo  se  i  da  zadržimo  i  strahovati  da  ne  izgubimo,  a  dok  jesmo slobodno ono što jesmo, dijelit ćemo obilje svojega bivanja svima bez razlike. Čak i kada nam ostane samo naša različitost. 

To  da  smo  kršćani,  Židovi  ili  muslimani,  malo  znači  ako  se  u  svakodnevnom životu zlo očitujemo bilo prema sličnima ili prema različitima. Međutim, ne nalazeći mir, jedinstvo  i  pripadnost u sebi, svi  mi  –  kršćani,  muslimani, Židovi,  Hrvati,  Srbi, 
Bošnjaci  i  Bosanci,  Izraelci,  Arapi,  Amerikanci,  agnostici,  ateisti,  konzervativni, liberalni, lijevi, desni – skloni smo traženjem uzroka i posljedica u svojim teoretskim identitetima, zapostavljajući praktične identitete u nama samima.  

Svijet dijelimo na „mi“ i „oni“ samo kada ne prihvaćamo vlastiti nutarnji svijet u kojem  prebiva  mnoštvo  glasova  među  kojima  samo  u  tišini  možemo  razabrati  onaj najdublji glas cjelovitosti. Cjelovitosti u kakvoj pripitomljujemo naše vlastite drugosti i u kakvoj otvorenima ostaju mogućnosti i nepredvidivosti života.  
Čovjek nije tek stanovnik svojega sela, grada ili zemlje, nego je naseljenik planeta Zemlje,  pa  je  ona  njegov  dom.  Ovakva  nam  perspektiva  omogućuje  da  se  iz usmjerenosti  na  sebe,  na  svoju  nacionalnost,  religiju,  spol,  rasu,  okrenemo 
univerzalnomu,  da  iz  sebična  bdijenja  nad  vlastitim  identitetom  pohrlimo  onom zajedničkom – ljudskom. 

Poistovjećivanje  s  identitetima  zacijelo  nas  neće  daleko  odvesti.  Vidimo  to  na djelu  u  našim  društvima.  Dok  se  skrivamo  iza  kakva  identiteta  –  pogotovu  ako polazimo od pretpostavke, štoviše uvjerenja da nam naš identitet, budući „ispravan“, uvijek kada ga branimo, daje za pravo – sukobljuju se argumenti autoriteta, a subjekti ostaju netaknutima.  

Prihvatiti  dijalog  s  drugima  znači  prepoznati  zajedništvo  ljudske  sudbine  unutar zajedničke  povijesti.  Naša  uvjerenja  oblikuje  povijesno  iskustvo.  Budući  da  smo dionici  različitih  iskustava,  ne  dajmo  da  nas  to  ograničava,  nego  nek  nas  učini 
osjetljivijima za ono što je više od iskustva, dublje od povijesne istine. 

Naš osobni identitet može se izražavati i kroz nacionalni i religijski identitet, ali ih oba  nadilazi  umjesto  njih  uspostavljajući  etički  identitet  i  trajno  otkrivajući  onaj božanski. 
 
„Mi“ i „oni“ 
 
Svi se mi manje-više bojimo stranaca dok su za nas stranci, a ne ljudi, osobe poput nas. Sve dok svijet dijelimo na „nas“ i „njih“. No, ne zaboravimo: politika se prema svima  nama  ponaša  kao  prema  strancima  eda  bi  lakše  mogla  manipulirati  našim strahovima. Ne nasjedajmo trgovcima strahom, pa bili oni i naši svećenici, imami ili rabini. 

Nismo  li  svjedoci  kamo  nas  manipulacija  našim  strahovima,  i  osobnim  i kolektivnim,  može  odvesti?  Pogotovu  ukoliko  je  naš  nacionalni  identitet  u  sprezi  s religijskim kakav potražuje pravo na nacionalni identitet, a zanemaruje dužnost ljubavi 
prema svakom čovjeku.  

Uostalom,  što  je  omogućilo  Hitlera?  To  pitanje  bismo  i  danas  očito  mogli postaviti.  I  to  ne  samo  kad  je  riječi  o  rastućim  napetostima,  sukobima, fundamentalizmima  u  kojima  moćnici  ovoga  svijeta  trajno  pronalaze  načina  da, lukavošću ili silom, nametnu zahtjev za identifikacijom iza kojega se, dakako, skriva njihova vlastita volja za prisvajanjem isključivoga političkog i ekonomskog prava na raspolaganje dobrima te njihovo nadziranje. Hitleri se skrivaju na mnogim razinama, bez  obzira  dopuštaju  li  i  potiču  ubijanje  ljudi  ili  razaranje  simboličkog  i  stvarnog potencijala ljudske slobode.  

Hitler  nije  anomalija,  čudovište  ili  dijaboličko  čudo,  nego  logička,  koherentna  i neizbježna posljedica povijesti Zapada. Ono što je iskrivljeno, krivo u našem čitanju povijesnih događaja jest sama naša koncepcija povijesti na kojoj se ta čitanja temelje. Mi,  naime,  pamtimo  povijesne  događaje  prema  tragovima  što  ih  ostavljaju  moćni  i jaki.  Tu  smo  idolatriju  moći  naslijedili  još  od  Rimljana.  Hitler  ju  je  naprosto  samo znao iskoristiti i u nju upisati vlastito napredovanje prema vlasti.  

Prvo što bi, dakle, trebalo radikalno mijenjati jest naša koncepcija povijesti.  
 
Etički identitet 
 
Drugost  nije  svodiva  tek  na  puku  drugost  druge  osobe.  Živimo  i  usred  vlastite drugosti,  suprotstavljenosti  ega  i  sebstva,  tijela  i  svijesti,  svijesti  i  savjesti.  Ova suprotstavljenost  nije  tek  prostor  borbe,  nego  i  plodno  tlo  integracije.  Cjelovitost  se ozbiljuje dijalogom, praštanjem, pomnim slušanjem svake drugosti: i naše vlastite kao i  drugosti  drugog.  Međusobnom  prepoznavanju  ime  je  gostoljubivost.  „Ja“  svoje djelovanje usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, „ja“ se stavljam u položaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao drugog, baš kao što drugome i jesam – drugi.  

Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno)  dijalektički  ih  spajajući  u  mudrost  dobroga  života.  Prepoznavanje  i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i  primanja,  ne događaju  se u području  morala, nego u području etike dobra. 

Ljubav prema nama samima prvo je pravo koje nam valja tražiti da bismo mogli voljeti drugoga. A svoje vlastito djelovanje možemo legitimirati ponajprije tako da mu dajemo  za  pravo  u  djelovanju  drugoga.  Uvažavati  druge  znači  poštivati  njihovu sposobnost i slobodu odabira, inicijative, djelovanja, evolucije i promatranja koliko i vlastite.  Samo  onaj  tko  prihvaća  svoje  vlastite  drugosti,  može  prihvatiti  i  tuđe.  I razumjeti  ih  u  ljubavi.  Tek  se  u  ovoj  međuovisnosti  uvažavanja  može  govoriti  i  o pravednim institucijama kakve bi ponajprije trebale biti nacija i religija. Moje najdublje „ja“ ne može biti obuhvaćeno nikakvim „mi“. Čak i kada pripadam određenoj grupi po slučajnosti rođenja i odgoja ili po svjesnom odabiru, moje „ja“ više je  od  moje  pripadnosti.  Ono  obuhvaća  i  moj  vlastite  i  tuđe  drugosti  te  se  osjeća odgovornim za njih i brine za njih. Ne zbog njih.  
 
Pripadnost 
 
Ukoliko  tijelo  ima  potrebe  što  ih  valja  zadovoljiti  radi  preživljavanja,  postoje  i potrebe duše. A među prvim potrebama jest potreba pripadanja nekom kolektivitetu, što ga se ne smije identificirati s religijskim, nacionalnim i inim identitetom. Pripadati kakvoj obitelji, zavičaju, vjerskoj zajednici, radnom kolektivu, klubu znači pripadati vlastitoj pred-povijesti  te biti  njezin nastavak i  posrednik budućnosti.  Svako ljudsko biće ima potrebu za vlastitim korijenima u različitim društvenim sredinama od kojih prima građu za vlastit moralni, duhovan i intelektualan život. Tako shvaćena povijest nas konstituira, nadahnjuje i omogućuje nam živjeti kao odgovorne osobe.
 
No, ni od kakva kolektiva ne valja praviti idol jer ni jedan nije samom sebi svrha. Svaki kolektiv – društvo, religijska zajednica, nacija – koji se želi nametnuti kao svrha, „ždere“  ljudske  duše.  O  tome  nam  svjedoči  povijest.  Ti  su  entiteti  tek  posrednici  u službi  ispunjenja  ljudske  sudbine  kakvo  transcendira  svaki  kolektivitet  i  svaku „zemaljsku“ zbilju.  Traženje  nadnaravnoga,  dakako,  ne  ide  bez  traženja  pravednih  odnosa  u  ovom svijetu kakvi se uspostavljaju vršeći temeljnu dužnost i usklađujući prava s ljudskim 
potrebama.  No,  da  bi  pravedni  odnosi  mogli  biti  uspostavljeni,  želja  za  njima  treba operirati u području nadnaravnoga. Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko  nije  prisiljen  kršiti  jedne  obaveze  kako  bi  ispunio  druge,  tkanje  će  pucati  kad 
ljudi  na  vlasti  ne  poštuju  svoje  obveze,  a  obični  građani  više  neće  moći  zadovoljiti svoje osnovne potrebe. No, revolucija u kakvoj se ruše zgrade i napadaju ljudi, jalova je i jest će svoju djecu. Revolucija kakva nam treba jest revolucija kakva se događa ponajprije  u  nama  samima.  Ishodišna  pretpostavka  svake  u  ljudskim  potrebama ukorijenjene  duhovnosti,  jest  kultura  suosjećanja,  odnosno  kultura  života  kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe. 

Ukoliko  nam  religija  ne  treba  kao  identifikacijska  zastava  kojom  mašemo prikrivajući  vlastitu  nesigurnost  u  usidrenju  u  život,  ukoliko  razumijemo  da  su definicije vjere i kodificiranje ponašanja u skladu s njom samo jedan od jezika kojim nastojimo sebi tumačiti misterij života, ukoliko smo otvoreni mogućnostima svjetova kojima  nas  otvara  povjerenje  u  ono  što  nas  uče  sveti  tekstovi,  mogućnostima  koje trajno  izmiču  institucionalizaciji  u  guraju  nas  u  zagrljaj  misterija,  tada  ćemo,  ne 
prestajući poštujući tradiciju, iskustva i jezik kojim se artikuliraju, malo mariti za sam jezik i isključivost institucija te se otvarati misteriju koji nas mijenja i preobražava. Oni kojima je mijenjati se nisu ponajprije naši susjedi, prijatelji, rođaci i narodi, nego mi sami. A mijenjati sebe teže je nego mijenjati svijet. Stoga se pitati se: gdje smo mi, gdje sam ja? Koji je moj najvažniji identitet? Čega se doista bojim? I kako se nosim sa svojim strahovima? Jesam li voljan/voljna odreći se svojih identiteta, uključujući nacionalni i religijski, a onda i osobni, kako bi se onaj božanski očitovao kroz mene?  
Comments